Ivo Kozarčanin: BOŽIĆNA SLUTNJA

Ko je to, mati, večeras, o prozor kucnuo tako

Tiho i svijeno meko,

Ko da je – dobar i mio – u našu sobicu malu

U goste došao neko?

I zašto turobno tako pjevaju mekana zvona,

Kakvu to ariju tuže?

Putnik je neki ljubazni u ovu božićnu večer

Donio smrznute ruže.

Osjećam sve više kako mi drhtavo grči se srce

Kao uplašeno ptiče,

I sve polako, polako – kao da se boji doći –

Prastara poema niče.

O, to je ona božićna presveta, predobra večer,

Kad sobe mirišu medom,

Kada su ulice meke, kada je sve kao bajka;

O Bogu s kosom sijedom.

Uvire, uvire u me saneno blaženstvo neko,

Ko mi to donese sreću?

Pucketa intimno vatra, plamsaju plameni plavi,

Sjene se po zidu šeću.

Slutim: zanosne to su iz davnog djetinjstva sjene,

Pune radosne sjete.

Zašto sam večeras, mati, nujan i veseo tako

Kao malo dijete?

Poći ću u noć kasnu – kroz ćilim mekanih ulica –

Dok pada plašljivi snijeg,

Da navrh jablana golog, što noći beskrajno šuti,

Bijeli izvjesim stijeg.

No ko to kuca, kuca svu večer o smrznut prozor

Tiho i svileno meko,

Zar je zaista večeras u našu sobicu malu

U goste došao neko?